U trenucima žalosti, kada porodica i prijatelji stoje kraj kovčega ili otvorenog odra, mnogi osjete potrebu da preminulu osobu dotaknu ili poljube kao posljednji znak bliskosti. Taj čin za mnoge ima duboko lično i emotivno značenje, ali istovremeno otvara i praktično pitanje: da li je takav kontakt siguran i kada je potrebno biti oprezan?
Odgovor zavisi od okolnosti. U većini slučajeva kratkotrajan dodir ili poljubac nakon smrti ne predstavlja visok zdravstveni rizik. Ipak, važno je uzeti u obzir zdravstveno stanje osobe prije smrti, eventualno prisustvo zarazne bolesti, kao i način na koji je tijelo pripremljeno za ispraćaj.
Ova tema zato nije samo medicinsko pitanje. Ona je istovremeno povezana s psihologijom, kulturom i načinom na koji ljudi doživljavaju smrt. Nekome je posljednji dodir prirodan dio oproštaja, dok drugima više odgovara da se od voljene osobe oproste držanjem za ruku, tihim stajanjem kraj odra ili molitvom.
Emocionalni smisao posljednjeg dodira
Fizički kontakt s preminulom osobom često nije samo spontan gest, već dio procesa prihvatanja gubitka. Ljudi koji prolaze kroz žalost nerijetko žele još jednom osjetiti prisustvo osobe koja je preminula, čak i kada su svjesni da je smrt konačna.
Dodir ruke, poljubac u čelo ili kratko zadržavanje kraj tijela nekima mogu pomoći da se suoče sa stvarnošću gubitka. U prvim satima i danima nakon smrti racionalno razmišljanje često je potisnuto šokom i snažnim emocijama. Zato ljudi ponekad instinktivno posežu za fizičkim kontaktom, a tek kasnije pokušavaju objasniti zašto im je taj trenutak bio toliko važan.
Upravo se ritualima oproštaja bavi i tanatologija, područje koje proučava smrt, umiranje i procese povezane sa žalovanjem. Fizički kontakt tako može imati simboličku ulogu – predstavlja posljednji izraz bliskosti i način da osoba u žalosti potvrdi odnos koji je postojao i koji emocionalno ne prestaje u trenutku smrti.
Šta se događa s tijelom nakon smrti?
Nakon prestanka života u tijelu se zaustavljaju cirkulacija i disanje, a metabolički procesi postepeno prestaju. U narednim satima i danima nastupaju različite postmortalne promjene.
Međutim, sama činjenica da je osoba preminula ne znači da je njeno tijelo automatski izvor zaraze. Koža i dalje predstavlja fizičku barijeru, pa u situacijama kada nije prisutna zarazna bolest kratkotrajan kontakt uglavnom nosi nizak rizik.
Ipak, ne treba sve slučajeve posmatrati na isti način. Zdravstveni kontekst osobe prije smrti veoma je važan, naročito ako je bolovala od bolesti koje se mogu prenositi krvlju ili drugim tjelesnim tečnostima.
U takvim okolnostima potrebno je slijediti upute zdravstvenih radnika i pogrebnog osoblja. Oni mogu procijeniti postoji li konkretan rizik i koje mjere opreza treba primijeniti.
Kada je potreban dodatni oprez?
Poseban oprez potreban je ako je osoba prije smrti imala određenu zaraznu bolest ili stanje koje može predstavljati rizik pri kontaktu s krvlju i tjelesnim tečnostima.
U takvim situacijama medicinsko osoblje postupa prema odgovarajućim procedurama kako bi se mogućnost izlaganja patogenima svela na najmanju moguću mjeru.
Važno je razlikovati stvarni zdravstveni rizik od uvriježenih strahova. Često se može čuti da je svaki dodir s tijelom preminule osobe opasan, ali takva tvrdnja je previše pojednostavljena. Rizik zavisi od konkretnih okolnosti, a ne samo od činjenice da je nastupila smrt.
Ako postoji sumnja u sigurnost kontakta, porodica se može odlučiti za neki drugi način oproštaja. To može biti držanje za ruku, dodir po odjeći, polaganje cvijeta ili jednostavno mirno stajanje uz odar.
Kultura i običaji imaju važnu ulogu
Način na koji se ljudi opraštaju od preminulih razlikuje se od kulture do kulture. U nekim zajednicama dodir i poljubac predstavljaju važan, pa čak i uobičajen dio pogrebnog rituala. Drugdje se fizički kontakt izbjegava, a naglasak je na molitvi, tišini ili drugim oblicima oproštaja.
Zbog toga ne postoji jedan univerzalan način na koji bi se svi trebali oprostiti od preminule osobe. Ono što je jednoj porodici prirodno i utješno, drugoj može biti neprijatno ili potpuno neprihvatljivo.
Pogrebni rituali često imaju važnu psihološku funkciju. Oni ljudima daju priliku da se suoče s gubitkom, izraze emocije i simbolično zatvore jedno životno poglavlje.
Da li se treba poljubiti preminula osoba?
U okolnostima u kojima nema poznate zarazne bolesti niti drugih razloga za poseban oprez, kratkotrajan dodir ili poljubac uglavnom se ne smatraju visokorizičnim postupkom.
Ipak, ako postoji poznata infekcija, sumnja na zaraznu bolest ili upozorenje zdravstvenih radnika, njihove upute treba shvatiti ozbiljno. U takvim slučajevima najbolje je izbjegavati direktan kontakt i pridržavati se preporučenih mjera zaštite.
Drugim riječima, nije potrebno stvarati nepotreban strah, ali nije dobro ni potpuno zanemariti zdravstvene okolnosti.
Oproštaj između emocije i opreza
U trenucima nakon smrti voljene osobe ljudi uglavnom ne razmišljaju o medicinskim protokolima. U prvom planu su šok, tuga i potreba da se oproste. Zbog toga je razumljivo što mnogi žele još jednom dodirnuti ruku, poljubiti čelo ili jednostavno biti što bliže osobi koju su izgubili.
Takav gest može imati snažnu emocionalnu vrijednost. Za neke predstavlja posljednji pozdrav, za druge način da prihvate stvarnost gubitka.
Najvažnije je zato pronaći ravnotežu između emocija i mjere opreza. Posljednji dodir sam po sebi nije razlog za paniku, ali sigurnost zavisi od okolnosti koje su pratile smrt i eventualnog zdravstvenog rizika.
Ako nema posebnih upozorenja i nije riječ o slučaju u kojem postoji rizik od prenošenja infekcije, kratki fizički kontakt u pravilu ne predstavlja razlog za strah. Ako takav rizik postoji, savjet zdravstvenih radnika treba biti najvažniji.
Na kraju, ne postoji jedan „ispravan“ način oproštaja. Neko će izabrati poljubac u čelo, neko držanje za ruku, a neko će posljednji trenutak provesti u tišini. Svaki od tih postupaka može biti dostojanstven način da se kaže posljednje zbogom.
