GODINAMA JE ŽELIO SINA, A ONDA JE SHVATIO DA JE IMAO NEŠTO MNOGO VREDNIJE“
Štefan Dumitrescu godinama je nosio jednu tihu želju – imao je osam kćeri, ali nijednog sina kojem bi jednog dana mogao ostaviti porodičnu kuću i stolarski zanat.
U selu je to često bilo predmet šala i zadirkivanja. Međutim, ono što je Štefan dugo doživljavao kao nešto što mu nedostaje, nakon smrti njegove supruge Ane počelo je izgledati potpuno drugačije.
Tada su se svih osam kćeri vratile pod isti krov, zajedno sa svojim porodicama, i njihov otac je prvi put jasno vidio koliko je zapravo bogatstvo cijelog života bilo upravo ispred njega.
GODINAMA JE ČEKAO SINA
Od početka braka Štefan je zamišljao da će jednog dana imati sina. Kada se rodila prva kćerka Violeta, bio je sretan, ali je u sebi i dalje vjerovao da će sljedeće dijete biti dječak.
Dvije godine kasnije stigla je Nadia, zatim Livia, a poslije njih blizanke Gabriela i Tania. Porodica se nastavila širiti, pa su stigle Cătălina, Oana i na kraju najmlađa Sorina.
Tako je osam djevojčica ispunilo kuću smijehom, svađama, trčanjem i dječijom grajom.
Štefan je svoje kćeri volio i bio prisutan otac, ali je duboko u sebi i dalje nosio misao o sinu kojeg nikada nije dobio.
Njegova supruga Ana dobro je poznavala tu njegovu tišinu. Nakon svakog poroda primjećivala je kako bi izašao na trijem, zapalio cigaretu i dugo gledao prema poljima.
Nije ga zbog toga osuđivala.
Kada bi mu govorila da više ne može prolaziti kroz novu trudnoću, Štefan bi odgovarao da su njihova djeca najvažnija i da ih treba prihvatiti onakvima kakva jesu.
Ipak, negdje duboko u njemu ostajala je želja koja nije potpuno nestajala.
KUĆA I ZANAT BILI SU MU VIŠE OD POSLA
Štefan je bio poznat kao jedan od najboljih stolara u svom kraju.
Znao je popravljati vrata, spajati grede, podizati krovove i napraviti gotovo sve što je od drveta bilo potrebno. Dio alata naslijedio je od djeda, pa mu stolarski posao nije predstavljao samo način zarade.
Bio je dio njegovog identiteta.
Posebno je volio porodičnu kuću koju je u mladosti velikim dijelom izgradio vlastitim rukama. Znao je svaki njen dio, svaku gredu i svaki detalj.
Kako su godine prolazile, kuća je počela stariti zajedno s njim. Krov je na jednom mjestu prokišnjavao, trijem se nakrivio, a boja na prozorima počela se ljuštiti.
Štefan je znao kako sve popraviti, ali ga je sve češće mučilo jedno pitanje:
Za koga sve to radi?
Nije želio prisiljavati nijednu kćerku da nastavi njegov zanat. Ipak, potajno se bojao da će nakon njegove smrti nestati i kuća i znanje koje je cijeli život sticao.
ŠALE KOJE SU OSTAJale U SJEĆANJU
U maloj sredini svi su znali da Štefan ima osam kćeri.
Komšije su se ponekad šalile na njegov račun. Pitali su ga zna li „praviti samo cure“ ili govorili da mu treba neko ko će jednog dana „nastaviti ime“.
Možda te riječi nisu uvijek bile izgovorene sa željom da ga povrijede, ali Štefan ih je pamtio.
Svaki takav komentar samo je dodatno hranio osjećaj da mu u životu nešto nedostaje.
Nije shvatao da ono što je smatrao manjkom zapravo predstavlja porodicu kakvu bi mnogi poželjeli.
KĆERI SU OTIŠLE, ALI NISU ZABORAVILE DOM
Kada su djevojke odrasle, svaka je krenula svojim putem.
Violeta je otišla u Bukurešt na studij književnosti. Nadia je upisala medicinu, dok je Livia izabrala trgovačku školu.
Blizanke Gabriela i Tania preselile su se u Cluj, gdje su studirale računovodstvo. Cătălina je krenula u umjetničku školu, Oana je pronašla posao u hotelu na obali u Constanți, dok je najmlađa Sorina završila tehničku školu i postala krojačica.
Štefan je tek u poznim godinama shvatio da mu cijelog života zapravo nije nedostajao sin. Nedostajalo mu je da vidi koliko već ima.
Kada je pogledao oko sebe i ugledao svoje kćeri, njihove muževe, djecu i unuke, shvatio je da je kuća koju je godinama pokušavao sačuvati za nekog budućeg nasljednika već imala svoje nasljednike.
Nije dobio sina kojem bi predao stolarski alat, ali je dobio osam kćeri koje su sačuvale ono mnogo važnije – porodicu, uspomene i ljubav prema domu u kojem su odrasle.
A možda je upravo to bila životna lekcija koju je predugo čekao.
Ponekad čovjek cijeli život gleda prema onome što nema, a tek kasnije shvati da je najveće bogatstvo sve vrijeme bilo pored njega.
Štefan je želio sina da nastavi njegov zanat i sačuva kuću.
Na kraju je dobio nešto mnogo veće – porodicu koja je sačuvala njega, njegovu priču i dom koji je vlastitim rukama izgradio.
I kuća koja je nekada izgledala kao da će jednog dana ostati prazna ponovo je bila puna života.
Ovoga puta Štefan više nije gledao prema vratima čekajući sina.
Gledao je svojih osam kćeri i konačno shvatio da nikada nije bio sam.
Njegovo nasljeđe nije bilo ono što je ostavio iza sebe.
Bilo je ono što je stvorio u ljudima koji su se uvijek imali gdje vratiti.
