Mateo je osmu godinu zaredom došao na grob žene koju je cijeli život zvao majkom, a onda je iza sebe čuo plač i rečenicu koja mu je iz temelja preokrenula život: nepoznata žena tvrdila je da Rosalía nije bila njegova biološka majka, nego osoba koja ga je, prema njenim riječima, odvela od prave porodice i godinama skrivala njegov identitet.
Do tog trenutka njegov dolazak na groblje u Toluci bio je gotovo ritualan. Svake godine bi ponio kantu crne boje koju mu je davao Don Eusebio, noćni čuvar, i radio isto što i ranije: čistio križ, uređivao zemlju oko groba i vraćao urednost mjestu na kojem je počivala Rosalía.
Za njega to nije bilo samo održavanje spomenika, nego način da sačuva uspomenu na ženu koja ga je odgojila u siromaštvu i bez mnogo riječi.
Rosalía je umrla kada je Mateo imao dvanaest godina, nakon duge bolesti praćene kašljem i visokom temperaturom. Liječenje nije bilo uredno ni potpuno, a prema onome što je Mateo tada razumio, uzrok tome bio je i život koji su stalno mijenjali. Često su se selili, a Rosalía je, kako je kasnije shvatio, izbjegavala bolnice, službene urede i dokumente.
Kao dijete nije postavljao mnogo pitanja, ali s godinama je ostajao sa sve više praznina u vlastitoj priči.
Tog kišnog dana, dok je strugao hrđu s križa i pokušavao završiti posao prije nego što pljusak pojača, iza sebe je čuo plač. Kada se okrenuo, ugledao je ženu u tamnoplavom kaputu, s elegantnim cipelama umazanim blatom i licem koje je djelovalo kao da je dugo čekalo upravo taj trenutak.
Stajala je tačno ispred Rosalijina groba i gledala ga kao da ne vidi nadgrobni kamen, nego dokaz za nešto što je godinama nosila u sebi.
Prvi razgovor bio je grub i zategnut. Mateo je najprije stao u odbranu žene koja ga je odgojila, podsjećajući nepoznatu posjetiteljku da je Rosalía radila do iscrpljenosti kako bi on imao šta jesti i da je često sama ostajala bez večere. Žena nije odstupila.
Tvrdila je da nije pogriješila grob i da je došla upravo zbog Rosalíje, a zatim je rekla i mnogo težu stvar: ta žena joj je uništila život.
Kad je izgovorila ime Victor, Mateo je bio potpuno zatečen. Žena mu je rekla da mu je upravo to ime dala na dan rođenja, što ga je dodatno izbacilo iz ravnoteže. Nazvao ju je ludom, ali tada je i sam događaj krenuo u drugom pravcu: žena se srušila na mokro lišće, a Don Eusebio joj je pomogao da se skloni u grobljansku šupu dok je vani počinjala jaka oluja.
Tamo je, kada je došla sebi, rekla da se zove Mariana López i da ga traži već dvadeset godina.
U tom trenutku stigla je i tvrdnja koja je promijenila značenje cijelog susreta. Mariana je rekla da Rosalía nije rodila Matea, nego da je bila sterilna još od mladosti. Kao dokaz pokazala je staru fotografiju: veoma mlada žena leži u bolničkom krevetu, iscrpljena, s novorođenčetom umotanim u bijelu deku, dok pored nje stoji Rosalía. Mateo je fotografiju uzeo drhtavim rukama, ali odgovor koji je tražio nije dobio odmah.
Dobio je tek novo pitanje: ko je on zapravo?
Marianina ispovijest o bebi, kući Salgado i odlasku iz Veracruza
Mariana je ispričala da je u Mexico City stigla iz Veracruza s posuđenim koferom i gotovo bez novca. Nakon nekoliko noći na autobusnom kolodvoru pronašla je posao kućne pomoćnice u luksuznoj rezidenciji u Lomas de Chapultepecu. Kuća je pripadala Eleni Salgado, bogatoj i utjecajnoj udovici čija je porodica kontrolirala veliku distribucijsku kompaniju. Upravo tamo je, prema njenoj verziji događaja, upoznala Victorа, Eleninog najmlađeg sina.
Prema onome što je rekla, Victor se prema njoj ponašao drugačije od ostalih. Donosio joj je knjige, čokolade i govorio da će se jednog dana suprotstaviti majci. Međutim, kada je Mariana ostala trudna, njegov odnos se promijenio. Prestao je govoriti o zajedničkoj budućnosti i zamolio je da „riješi problem“.
Elena je, po njenim riječima, reagovala još grublje: poručila joj je da služavka s djetetom neće ostati u toj kući, dala joj novac i izbacila je.
Mariana nije pristala na prekid trudnoće. Unajmila je malu sobu u Ecatepecu i počela prati suđe u tvorničkoj kantini. Tamo je, kako je ispričala, upoznala Rosalíju. Donosila joj je juhu, pratila je liječniku i čak kupila rabljeni krevetić za bebu. Mariana je vjerovala da je napokon pronašla osobu kojoj može vjerovati, gotovo poput sestre, i zato joj je dozvolila da bude uz nju i nakon poroda.
Dvadeset godina traganja i kutije s cipelama
Mjesec dana nakon poroda Mariana se, prema svom svjedočenju, vratila kući i zatekla prazan krevetić. Rosalía i Mateo su nestali. Od tada je počela njena dugotrajna potraga za sinom. Navodno je prijavljivala slučaj, pokušavala dobiti pomoć u skloništima i tražila bilo kakav trag koji bi je doveo do djeteta.
Tek kasnije je, kako je rekla, uspjela izgraditi mali prehrambeni posao, koji je s vremenom prerastao u catering kompaniju, pa je tek tada mogla angažirati privatne istražitelje.
U cijeloj toj priči jedna je pojedinost ostala posebno upečatljiva: Mariana je tvrdila da je Matea tražila dvadeset godina. Svake godine na njegov rođendan kupovala je par cipela u veličini za koju je zamišljala da bi mu odgovarala. U trenutku kada ga je pronašla, u njenoj kući je stajalo dvadeset zatvorenih kutija, svaka s datumom ispisanim na poklopcu.
Taj detalj nije mijenjao činjenice, ali je davao težinu njenoj tvrdnji da nikada nije prestala tražiti sina.
Šta je ostalo neodgovoreno nakon otvaranja pisma i fotografije
Mariana je navela i da ju je do Matea doveo odvjetnik porodice Salgado. Victor je, prema toj priči, obolio od terminalnog raka i nalazio se u privatnoj klinici u Santa Feu. Elena je već godinama bila mrtva, a obiteljski posao propadao. Bez bliskih nasljednika i suočen s krajem života, Victor je navodno odlučio priznati ono što zna: da je njegova majka platila otmicu Matea.
Dio priče koji je saznat ostavio je mnogo otvorenog prostora za nova pitanja.
I dalje nije jasno koliko je Victor znao od početka, jeste li i sam sudjelovao u planu, niti zašto je dvadeset godina šutio. Nije objašnjeno ni kako je odvjetnik povezao Marianu s Rosalijinim grobom, niti je li Victor upravo otkrio mjesto na kojem je Mateo završio.
Ostaje i pitanje kako je Mateo reagirao kada je prvi put dobio dokaz o vlastitom porijeklu, je li pristao na DNK test i kakav će odnos pokušati izgraditi s Marianom nakon dvadeset godina razdvojenosti.
Najveća nedoumica ipak ostaje Rosalía. Prema Marianinoj verziji, ona je prihvatila novac da otme bebu, ali je potom izdala one koji su je angažirali, pobjegla s Mateom i ostatak života provela brinući o njemu kao o vlastitom sinu. To njen postupak ne čini ispravnim, ali ga čini složenijim od slike žene koja je samo ukrala dijete radi novca.
U toj napetosti između izdaje i brige sada se nalazi cijela težina priče koju Mateo tek počinje slagati iz novih fragmenata.
Do tog kišnog dana Rosalijin grob bio je mjesto na kojem je Mateo čuvao jedinu sigurnu priču o svom djetinjstvu. Nakon susreta s Marianom to isto mjesto pretvorilo se u početak odgovora koje još nema. U tišini groblja, dok kiša nije potpuno prestajala, ostao je stajati između dvije žene koje su obje tvrdile da su ga voljele, a svaka je na svoj način promijenila njegov život zauvijek.
