Američki radijacijski onkolog dr. Jeffrey Long proveo je više od dvije decenije prikupljajući svjedočenja ljudi koji tvrde da su bili blizu smrti, a ono što je iz toga izvukao promijenilo mu je pogled na svijest, život i kraj života.
Njegov rad, zasnovan na hiljadama prijava i na velikoj bazi iskustava bliske smrti, otvorio je stare, ali i dalje neriješene rasprave o tome šta se dešava u trenucima kada srce prestane kucati i da li ljudsko iskustvo u tom času može biti mnogo složenije nego što to dopuštaju klasična medicinska objašnjenja.
Long je osnivač Fondacije za istraživanje iskustava bliske smrti, poznate kao NDERF, i upravo preko te organizacije godinama je skupljao opise ljudi koji su preživjeli srčani zastoj, teške nesreće, komu ili druga stanja opasna po život. Danas baza te fondacije sadrži više od 6.000 prijavljenih iskustava, a jedna analiza objavljena 2026. obuhvatila je 5.731 prijavu na engleskom jeziku.
Iako Long iz tih podataka izvodi lični zaključak da svijest na neki način može nastaviti postojati poslije smrti, važno je razlikovati njegovo uvjerenje od naučno potvrđene činjenice. Nauka i dalje traži odgovor na pitanje šta se događa s mozgom i sviješću u trenucima umiranja i oživljavanja.
Priča o njegovom interesovanju počela je mnogo prije interneta, u vremenu kada je mladi ljekar na specijalizaciji iz onkologije sate provodio u bibliotekama, čitajući medicinsku literaturu. Tada je naišao na članak o ljudima koji su bili veoma blizu smrti, ali su uspješno oživljeni.
Umjesto očekivane potvrde da se sve može objasniti isključivo fiziologijom, Long je nailazio na svjedočanstva o osjećaju napuštanja tijela, jakom svjetlu, susretima s preminulim osobama i neobičnom osjećaju mira. Za ljekara koji je dotad smrt posmatrao prvenstveno kroz prestanak rada srca i gašenje moždanih funkcija, to je bio početak dugog i upornog istraživanja.
Od medicinske literature do hiljada svjedočenja
Long je kasnije osnovao NDERF kako bi svjedočenja ljudi o iskustvima bliske smrti bila prikupljena i proučavana na sistematičniji način. Kroz godine je primijetio da se određeni motivi stalno vraćaju, iako dvije priče gotovo nikada nisu potpuno iste.
Ljudi su opisivali osjećaj da su se odvojili od fizičkog tijela, da sa neke povišene tačke posmatraju događaje oko sebe, da prolaze kroz tamu ili tunel, te da ih na drugoj strani dočekuje jako svjetlo. U mnogim svjedočenjima javlja se i osjećaj mira, sigurnosti i susreta s preminulim članovima porodice ili nekim drugim bićem čije prisustvo doživljavaju kao izuzetno stvarno.
Jedan od razloga zbog kojih Long smatra da ovakva iskustva zaslužuju ozbiljnu pažnju jeste ponavljanje obrazaca. Kada veliki broj ljudi, iz različitih sredina i životnih okolnosti, opisuje slične elemente, teško je to tek tako odbaciti kao običan san ili nasumičnu fantaziju. Ipak, teško je jednako lako dokazati i šta tačno stoji iza takvih opisa, jer se oslanjamo na ljudsko sjećanje, a ono nikada nije savršena snimka događaja.
Iskustvo se može formirati tokom gubitka svijesti, u vrijeme reanimacije ili pri buđenju, pa je precizan trenutak nastanka takvih doživljaja veoma teško utvrditi.
Upravo zbog toga su naučnici godinama pokušavali ovu pojavu približiti kontrolisanijim uslovima. Dok Long svjedočenja vidi kao razlog za ozbiljno preispitivanje prirode svijesti, istraživački pristup traži mjerljive pokazatelje, ponovljivost i mogućnost provjere. Ta napetost između ličnog iskustva i naučne metodologije čini cijelu temu posebno složenom. U njoj se susreću medicina, psihologija, neurologija i pitanja koja zadiru u samu definiciju svijesti.
Šta je pokazalo istraživanje AWARE II
Među važnijim novijim istraživanjima izdvaja se AWARE II, objavljeno 2023. godine. Istraživači su pratili 567 slučajeva srčanog zastoja u bolnicama, a preživjele pacijente koji su mogli učestvovati kasnije su detaljno intervjuirali. Od 28 intervjuiranih preživjelih, 11 je prijavilo određena sjećanja ili percepcije vezane za period srčanog zastoja, dok je šest osoba opisalo iskustva koja su autori klasifikovali kao „recalled experience of death“.
Istraživači su pokušali i sa skrivenim vizuelnim i zvučnim podražajima kako bi provjerili mogu li ljudi kasnije opisati nešto što su mogli vidjeti ili čuti tokom reanimacije. Niko nije identificirao skrivenu vizuelnu sliku, dok je jedna osoba prepoznala zvučni podražaj. Zanimljivo je da je kod nekih pacijenata tokom reanimacije zabilježena moždana električna aktivnost koju autori povezuju s mogućnošću određenih oblika svijesti.
Međutim, ni ta zapažanja nisu dostatna da bi se zaključilo kako svijest zaista napušta tijelo ili da postoji naučni dokaz života nakon smrti.
Takvi podaci ne dokazuju natprirodno objašnjenje, ali pokazuju da fenomen nije marginalan niti rijedak do mjere da bi ga bilo lako ignorisati. Dovoljno ljudi prijavljuje slične doživljaje da tema već decenijama ostaje relevantna za neurologe, psihologe, ljekare i istraživače svijesti.
U tom smislu, iskustva bliske smrti nisu samo priče izvan bolnice; ona postaju predmet ozbiljnog naučnog interesa upravo zato što se javljaju u situacijama koje su medicinski precizno definisane i često dramatične.
Zašto se ponavljaju tunel, svjetlost i osjećaj mira
Slika prolaska kroz tunel prema jakom svjetlu gotovo je postala univerzalni simbol iskustva bliske smrti. Long smatra da ta sličnost govori u prilog tome da u pozadini postoji nešto više od slučajne moždane aktivnosti. Posebno mu pažnju privlače i izvještaji vrlo male djece koja, navodno, opisuju elemente slične onima koje navode odrasli. Za njega je to dodatni razlog da se tema ne posmatra isključivo kroz unaprijed zadate pretpostavke.
S druge strane, istraživači razmatraju čitav niz neuroloških objašnjenja. Među mogućim faktorima koji su tokom godina proučavani navode se manjak kiseonika u mozgu, promjene nivoa ugljen-dioksida, oslobađanje neurotransmitera, promijenjena aktivnost određenih dijelova mozga, poremećaj normalne integracije vida i osjećaja položaja tijela, kao i aktivnosti mozga tokom gubitka i ponovnog uspostavljanja cirkulacije.
U obzir se uzimaju i snovi, stanja slična REM fazi sna, djelovanje lijekova te način na koji mozak rekonstruiše sjećanje nakon buđenja.
To je i razlog zbog kojeg je ova tema ostala otvorena. Jedni istraživači vjeruju da će se sve na kraju svesti na djelovanje mozga u ekstremnim fiziološkim uslovima, dok drugi smatraju da neka zapažanja zasad nemaju zadovoljavajuće objašnjenje u postojećim modelima.
Naučno najpošteniji zaključak, međutim, ostaje oprezan: iskustva bliske smrti postoje kao stvarna subjektivna iskustva ljudi, mogu biti izuzetno živa i ostaviti dugotrajan trag, ali njihov konačni uzrok i značenje još nisu potpuno razjašnjeni.
Kako se takva iskustva odražavaju na život ljudi
Bez obzira na to kako neko tumači uzrok, posljedice takvog događaja često su duboke. Mnogi ljudi nakon iskustva bliske smrti kažu da drugačije gledaju na smrt, porodicu, materijalne stvari i vrijeme koje imaju. Kod nekih nestane velik dio straha od smrti. Drugi postanu zahvalniji za svakodnevne stvari, saosjećajniji prema drugima ili promijene životne prioritete na načine koji su im ranije bili nezamislivi.
Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. pokazao je da pozitivna iskustva bliske smrti mogu biti povezana s većom zahvalnošću prema životu, smanjenim strahom od smrti, većom duhovnošću i osjećajem povezanosti s drugima. Ipak, nisu sva takva iskustva umirujuća. Kod nekih ljudi ona mogu biti zastrašujuća i ostaviti iza sebe zbunjenost, nelagodu ili dugotrajan psihološki teret.
To dodatno potvrđuje da se ne radi o jedinstvenom obrascu, nego o nizu vrlo ličnih iskustava s različitim emocionalnim posljedicama.
Long je, prema vlastitim riječima, i sam promijenjen tim istraživanjem. Nastavio je raditi kao onkolog, ali je paralelno proučavanje ovih iskustava utjecalo na njegov odnos prema teško bolesnim pacijentima. Postao je svjesniji straha s kojim se suočavaju ljudi kojima je život ugrožen i važnosti saosjećanja u medicini. Njegovo lično uvjerenje ostaje jasno: smatra da postoje snažni razlozi vjerovati da smrt tijela možda nije kraj svijesti.
Ali i dalje je riječ o interpretaciji rezultata, a ne o nečemu što medicina može označiti kao dokazanu činjenicu.
S druge strane, fizičke promjene u tijelu nakon smrti mnogo su bolje poznate i mnogo jednostavnije za objašnjenje. Kada srce prestane pumpati krv, organi više ne dobijaju kiseonik i hranjive materije. Mozak je među najosjetljivijim organima na prekid cirkulacije, a odmah zatim počinju i promjene u ćelijama i tkivima.
Tijelo se postepeno hladi, krv se zbog gravitacije premješta u niže dijelove tijela, mišići nakon nekog vremena postaju ukočeni, a kasnije počinje razgradnja tkiva.
Bakterije i enzimi tada preuzimaju važnu ulogu u procesu raspadanja. Dok smo živi, u tijelu postoje ogromne zajednice mikroorganizama, naročito u probavnom sistemu, ali nakon smrti imunološki i fiziološki mehanizmi koji ih kontrolišu prestaju raditi. Istovremeno vlastiti enzimi počinju razgrađivati ćelije kroz proces autolize, a bakterije dalje učestvuju u stvaranju gasova i razgradnji tkiva. Zbog toga se pojavljuju promjene boje kože, nadutost i karakterističan miris.
Ipak, popularne tvrdnje da se tačno „drugog dana događa ovo, desetog dana ono, a nakon 80 godina ostaju samo kosti“ nisu pouzdane, jer ne postoji univerzalni sat raspadanja tijela.
Brzina raspadanja zavisi od velikog broja faktora: temperature, vlage, pristupa kiseoniku, načina ukopa, dubine groba, vrste zemlje, odjeće, tjelesne građe, aktivnosti insekata, pristupa životinja, mikroorganizama i toga nalazi li se tijelo u vodi, zemlji ili na otvorenom. Zato se dva tijela mogu potpuno različito mijenjati u istom vremenskom periodu.
Forenzička literatura opisuje faze razgradnje, ali upozorava da se tačan period od smrti ne može pouzdano određivati samo prema jednostavnoj tabeli dana, mjeseci ili godina.
U nekim slučajevima tijelo se može i prirodno mumificirati ako je okruženje dovoljno suho. Tada voda brzo napušta tkiva, koža postaje suha, tamna i kožasta, a proces razgradnje se znatno usporava. Upravo zato mumificirani ostaci mogu biti očuvani veoma dugo, što još jednom pokazuje koliko uslovi okoline utiču na sve što se dešava nakon smrti.
