S godinama se mijenja način na koji čovjek posmatra odnose, dom, vrijeme i vlastite potrebe. Djeca odrastaju, prijateljstva mijenjaju ritam, partneri imaju svoje obaveze, a ono što je nekada djelovalo trajno može postati mnogo drugačije. Upravo tada posebno vrijedni postaju unutrašnja samostalnost, uređen svakodnevni život, sloboda od tuđih očekivanja i sposobnost da čovjek pronađe zadovoljstvo i kada nije stalno okružen drugima.
U mladosti je lako vjerovati da će ljudi i okolnosti oko nas zauvijek ostati isti. Porodični ručkovi, prijatelji koji su uvijek dostupni, partner s kojim dijelimo svakodnevicu i djeca koja nas trebaju mogu djelovati kao nepromjenjiv dio života. Međutim, vrijeme prirodno mijenja odnose i prioritete.
To ne znači da ljubav nestaje niti da starost nužno donosi usamljenost. Mnogo češće se mijenja način na koji se bliskost pokazuje. Upravo zato postaje važno izgraditi život koji ne zavisi potpuno od toga koliko često neko drugi zove, dolazi ili nas treba.
Ukratko: Četiri stvari s godinama mogu postati posebno vrijedne: prihvatanje da drugi ne mogu uvijek biti uz nas, jednostavniji i uređeniji svakodnevni život, oslobađanje od stalne brige o tuđem mišljenju i sposobnost da pronađemo smisao i zadovoljstvo i kada smo sami.
Bliskost ne znači da neko mora uvijek biti dostupan
Djeca mogu iskreno voljeti roditelje i istovremeno imati posao, svoju porodicu i obaveze zbog kojih ne mogu svakodnevno dolaziti. Isto važi i za prijatelje. Nekoga možemo viđati nekoliko puta godišnje, a da taj odnos i dalje bude važan.
Problem se pojavljuje kada čovjek vlastito raspoloženje potpuno veže za prisustvo drugih. Ako se očekuje da djeca stalno zovu, prijatelji redovno dolaze ili partner popunjava svaku prazninu, svaki izostanak lako može početi ličiti na odbacivanje.
Mirniji odnos prema životu nastaje kada se prihvati da ljudi mogu biti bliski i onda kada nisu fizički prisutni svakoga dana. Takvo prihvatanje ne smanjuje vrijednost porodice, već oslobađa čovjeka od stalnog čekanja da neko drugi organizuje njegov dan.
Jednostavniji dom i manje tuđih pravila donose više mira
S godinama prostor u kojem živimo često dobija veću važnost. Gomila predmeta koji se ne koriste, stara odjeća, neuredni dokumenti i stvari koje godinama samo zauzimaju mjesto mogu svakodnevicu učiniti težom nego što mora biti.
Nije potrebno pretvoriti dom u savršeno uređen prostor. Ponekad je dovoljno srediti jednu ladicu, baciti ono što je pokvareno, pokloniti nešto što godinama nije korišteno ili posložiti papire koji stalno stvaraju nervozu.
Manje stvari često znači manje održavanja, manje traženja i više energije za ono što zaista donosi zadovoljstvo.
Slično je i s očekivanjima drugih ljudi. Veliki dio života može proći u razmišljanju o tome šta će reći komšije, djeca, rođaci ili poznanici. Je li u određenim godinama prikladno putovati, promijeniti stil, započeti novi hobi ili se ponovo zaljubiti?
Važan trenutak: Zrelost može donijeti jednu posebnu vrstu slobode – mogućnost da pitanje „Šta će drugi reći?“ postepeno zamijenimo pitanjem „Da li meni ovakav život odgovara?“
Vrijedi imati nešto čemu se radujemo zbog sebe
Čovjek tokom života ima mnogo uloga. Nekome je majka, otac, supružnik, baka, djed, prijatelj ili kolega. Problem nastaje ako čitav osjećaj vlastite vrijednosti počne zavisiti samo od toga koliko smo drugima potrebni.
Djeca odrastu, unuci imaju svoje društvo, radni vijek završi, a partner također ima vlastite potrebe. Tada se može pojaviti pitanje koje se ranije lako zanemarivalo: šta čovjek voli raditi kada nikome ništa ne mora dokazivati niti pružati?
Odgovor ne mora biti grandiozan. Nekome zadovoljstvo donosi jutarnja kafa u miru, drugome šetnja, bašta, knjiga, muzika, kuhanje, odlazak na pijacu, ručni rad ili gledanje dobrog filma. Važno je da postoji nešto čemu se čovjek raduje zbog sebe.
Samoća i usamljenost nisu isto
Moguće je provesti dan sam i osjećati mir, ali je moguće biti i u punoj kući, a ipak osjećati veliku prazninu. Zato broj ljudi koji nas okružuju nije uvijek najbolja mjera kvaliteta života.
Vrijedno je sačuvati radoznalost, male planove i osjećaj da svaki dan još uvijek ima svoj ritam. Ljudi će se seliti, mijenjati navike, imati vlastite brige i možda se javljati rjeđe nego ranije. To je dio života koji se ne može potpuno kontrolisati.
Ono što čovjek može graditi jeste odnos sa samim sobom. Kada zna provesti vrijeme bez stalnog osjećaja da mu neko nedostaje, kada može organizovati vlastiti dan i pronaći zadovoljstvo u malim stvarima, samoća prestaje nužno značiti usamljenost.
Možda se zato s godinama najvećim bogatstvom ne pokažu ni novac ni broj ljudi oko stola, nego mir, uređena svakodnevica, sloboda da živimo prema vlastitim vrijednostima i osjećaj da naš život ima smisla čak i onda kada tog dana niko nije pokucao na vrata.
